Terapija inhibitorima protonske crpke i rizik prijeloma kostiju
Inhibitori protonske crpke (IPP) su lijekovi koji su sveprisutni i daleko najpropisivaniji lijekovi u svakodnevnoj gastroenterološkoj praksi. Premda IPP po svom profilu neželjenih učinaka spadaju u skupinu sigurnih lijekova, činjenica je da postoji niz izvješća o potencijalno štetnim učincima posebice tijekom dugotrajne terapije.
Premda se veliki broj potencijalnih neželjenih učinaka vezanih uz terapiju s IPP-om vezuje uz manje, u pravilu nekontrolirane studije ili prikaze slučajeva, nužno ih je, barem kao potencijalnu mogućnost poznavati tim više što relativno veliki broj bolesnika u svakodnevnoj kliničkoj praksi kontinuirano uzima IPP tijekom većeg broja godina.
Analiza podatka o terapiju IPP-om i učestalosti prijeloma kostiju
Trajna terapija IPP-om tijekom desetogodišnjeg razdoblja nije rezultirala značajnijim promjenama u gustoći kostiju.
Ukoliko
analiziramo podatke u literaturi vezane uz terapiju IPP-om i učestalost
prijeloma kostiju jasno je da se rezultati blago rečeno konfuzni i
proturječni.
Rezultati velike prospektivne studije provedene u SAD-u na
impozantnom broju od 79.899 žena, ponajprije medicinskih sestara u
menopauzi, pokazala je značajan utjecaj terapije IPP-om na učestalost
frakture kostiju (OR 1,36; 95% CI 1,13-1,63). Ukoliko se međutim podatak
o uzimanju IPP-a vezao uz pušenje, utjecaj terapije IPP-om na
učestalost fraktura nije više bio značajan (OR 1.06; 95% CI 0.77–1,46)
(4).
Na drugoj strani, recentne studije su također pokazale povezanost
terapije s IPP-om i povećane učestalosti frakture kostiju bez obzira je
li se radilo o dugotrajnoj (OR 1,30; 95% CI 0,98 -1,70) ili
kratkotrajnoj terapiji s IPP (OR 1,24; 95% CI 1,19 -1,28) (5). Ovo
potonja nas jasno navodi na zaključak da je sasvim sigurno veliki broj
čimbenika koji utječe na povećanu učestalost prijeloma kostiju, a ne
samo terapija s IPP. Recentna Kanadska studija provedena na sveukupno
8,340 ispitanika pokazala je da je u ispitanika koji su do tada uzimali
IPP, denzitometrijski izmjerena gustoća kostiju bila u prosjeku niža od
one zabilježene u ispitanika koji nisu uzimali IPP. Međutim, ono što je
možda i najznačajnije u spomenutoj studiji je podatak da se tijekom
petogodišnjeg, odnosno desetogodišnjeg razdoblja u bolesnika koji su
uzimali i nastavili kontinuirano uzimati IPP gustoća kostiju nije
značajnije mijenjala (6). Drugim riječima, trajna terapija IPP-om
tijekom desetogodišnjeg razdoblja nije rezultirala značajnijim
promjenama u gustoći kostiju.
Zanimljivima se čine i studije koje pokazuju da primjena IPP-a može
rezultirati povećanom gustoćom kostiju ponajprije putem mehanizma
vezanog uz smanjenu osteoklastičnu aktivnost. Naime, u osteoklastima se
nalaze protonske crpke koje su nužne u mehanizmu stvaranja kisele
sredine koja olakšava razgradnju koštanog matriksa i posljedične
resorpcije. Terapija IPP-om rezultira smanjenom osteoklastičkom
aktivnosti, a time i smanjenom resorpcijom kosti (7).
Zaključak
Zaključak
Gubitak gustoće kostiju i osteoporoza nisu i ne mogu biti kontraindikacijom terapijske primjene inhibitora protonske crpke.
U zaključku
možemo ustvrditi da do danas nema jasnih dokaza da bi čak i višegodišnja
kontinuirana terapijska primjena inhibitora protonske crpke rezultirala
povećanom učestalosti prijeloma kostiju. U tom smislu gubitak gustoće
kostiju i osteoporoza nisu i ne mogu biti kontraindikacijom terapijske
primjene inhibitora protonske crpke.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.